PLJUJEM JA NA VASE BOZICNE UKRASE
Moj hipermarket - neka bude presuceno ciji je jer svi su isti - osvanuo je jos davno lijepo okicen. "Narucili su nas u pola pet ujutro da okitimo ducan", rekla mi je prodavacica. Meni je to perverzno - natjerati ljude da se u nedjelju probude u tri ujutro da meni ukrase ducan kuglicama, plasticnim granama i umjetnim snijegom - samo da bih više trosio.
Kapitalizam nema granica: on ce zaraditi i na mitu o siromasnom djetetu koje se rodilo u stali jer nije bilo za njega mjesta u gostionici; oni ce angazirati CIA-u da otme Djeda Bozicnjaka kojemu se zgadilo nositi hrpe i hrpe poklona djecurliji kojoj do toga nije uopce stalo (kao sto je opisano u knjizi 'Upomoc, Djed Bozicnjak se vraca!' Pascala Brucknera koju je upravo izdao Algoritam) samo da trgovci ne budu na gubitku. "Radit ćemo nedjeljom ako to nasi kupci traze" kaže sef jednog trgovackog lanca; "Htjeli smo dati majkama male djece slobodnu nedjelju, ali smo onda shvatili da ce to traziti i drugi, pa smo odustali" kaze drugi. Kupovanje i trosenje nikada ne smije stati, cak ni nedjeljem. Pa u sto onda vjeruju oni koji ne vjeruju, da posudim pitanje od Umberta Eca. Oni vjeruju, kako pise u "Velikom Gatsbyju" u vjecno zeleno svjetlo. Zivot je za njih jedan beskrajni zeleni val: treba dati gas i paziti da nas nitko ne omete; ako neki pjesak u krivi cas istrci na ulicu, to gore po njega; ako slucajno izgubimo zeleno svjetlo, zauzet cemo sto bolju poziciju za sljedeci zeleni val i dati gas.
U mome susjedstvu jedan kafic oglasava bozicni party do sitnih sati sloganom "Podijelimo bozicnu radost". Ne znam hoce li na njemu biti vlasnici hipermarketa, znam samo da nikakve bozicne radosti tamo nece naci.
by beck